Kada je Tamara ušla u takozvanu akutnu sobu Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Kukuljevićevoj ulici u Zagrebu i ugledala oko kamere upereno u nju, rešetke na prozorima i djevojku koja se ljuljala naprijed-nazad na krevetu, prestrašila se: „Gotovo je. Sada sam kao mama. Dobit ću dijagnozu koja će me pratiti cijeli život“. Izašla je iz sobe, otišla u WC i tamo plakala. Došao je tehničar, rekao joj da prestane plakati jer će je vezati za krevet i dat će joj injekciju za smirenje, a „to joj ne treba“.
Niti pola sata ranije je dovedena u Kukuljevićevu u kolima hitne pomoći. Imala je 16 godina i nikada prije nije bila hospitalizirana u psihijatrijskoj bolnici. Ali je dobro znala što je psihijatrijska bolnica i zatvoreni i otvoreni odjeli. Mama joj je bolovala od shizofrenije otkako Tamara zna za sebe. Živjele su same u 9.5 kvadrata, mama nije radila i Tamara je više bila mama mami, nego što je mama bila njoj mama. S 14 godina je smještena u dom u Zagrebu jer se više nije mogla brinuti i o mami i o sebi. Htjela je u dom, dapače, sama je to tražila u centru za socijalnu skrb još kada joj je bilo 12 godina. Poznavala je dvojicu dječaka iz škole koji su živjeli u domu i pričali su joj da jedu pizzu, dobivaju odjeću i tenisice. A važnije od svega, mogu zatvoriti vrata od sobe i svijet odraslih ostaje iza tih vrata. To joj se činilo kao luksuzni hotel prema njezinom životu.
Neprimjeren film
Taj dan kada je hitno otpremljena u bolnicu, u boravku doma je s drugim curama gledala srpski film „Klip“. Voljela je gledati filmove i posudila ga je u videoteci. Odgajateljica je zaključila da je film neprimjeren za cure, prekinula je gledanje, uzela film i rekla da će o tome izvijestiti predstojnicu doma. Tamara se prestrašila da će zbog filma ići u popravni dom, time su znali zastrašivati djecu, a i morala ga je vratiti u videoteku pa je tražila da joj ga odgajateljica vrati. Odgajateljica je odbijala. Tamara je inzistirala. Kopala je po ladicama ureda tražeći ga. Odgajateljica je pozvala policiju. Policajci su došli, zaključili da nemaju zbog čega intervenirati i otišli. Odgajateljica je pozvala hitnu pomoć i kada su došli, donijela je njezin karton i počela čitati nalaz prema kojemu se Tamara predozirala majčinim tabletama. To je bilo tri godine ranije. Hitna je odvela Tamaru.
U tom istom kliničkom nalazu psihijatrice nakon Tamarinog predoziranja tabletama piše i: „Mirna, primjerenog raspoloženja, pristojna u komunikaciji, ali djeluje malo distancirano. Zaokupljena obiteljskim odnosima, bez evidentne dublje patologije. Sad negira suicidalna razmišljanja.“
Tamara je provela u psihijatrijskoj bolnici šest dana.
U otpusnom pismu stoji da je „na odjelu bila mirna“.
Matko je imao sedam godina kada je, kako kaže, poživčanio u domu u blizini Zagreba. Napravio je od vješalice i konopca neku vrstu udice i time se igrao. Odgajatelj je tražio da mu je preda da ne ozlijedi koga. Matko nije htio. Odgajatelj je probao silom. Matko se bacio na pod. Nisu ga mogli smiriti pa su zvali hitnu. Rekli su mu da će u Kukuljevićevoj s njim porazgovarati i ujutro će se vratiti u dom.
Ostao je u bolnici dva tjedna.
Prema dokumentaciji, u bolnici nije bio agresivan. Dobivao je terapiju lijekovima.
Mia je s 12 godina bila prvi put hospitalizirana u Kukuljevićevoj. Došla je iz škole u dječji dom i saznala da joj je brat u Kukuljevićevoj. Tražila je od odgajateljice da je odvede tamo, da ga vidi. Brat i ona su bili nedavno kao hitni slučajevi smješteni u dom. Mia je još bila dijete, a brat joj je bio najbliža osoba u domu. Odgajateljica ju je odbila odvesti u posjet i Ana je, kako kaže, „imala žutu minutu“. Počela je bacati stvari po sobi i vikati da će sama otići ako je ne odvede. Odgajateljica joj je rekla da će zvati hitnu i ostavila je Miu samu. Ubrzo je hitna došla i odvela je.
Mia je provela u psihijatrijskoj bolnici devet dana.
Godinu kasnije ju je odgajateljica opet odvela u bolnicu. U otpusnom pismu stoji „radi smirivanja psihičke napetosti uzrokovane odnosima u domu“. Posvađala se s dečkima u domu. U anamnezi stoji i da „nema naznaka dubljeg psihičkog poremećaja“.
Bila je u bolnici šest dana.
Godinu kasnije ju je opet hitna odvela u Kukuljevićevu. Za taj put kaže da je bilo opravdano. Odbijala je ići u školu. Imala je dijagnosticiran ADHD i bilo joj je teško učiti, a i nitko se nije htio družiti s njom u školi i rugali joj su se da je „domsko dijete“, kaže. U bolnicu je došla uplakana i stiskala je medu kojeg je donijela sa sobom, piše u otpusnom pismu.
Mirna je s 15 godina prvi put bila u Kukuljevićevoj. S društvom iz doma je bila navečer ispred doma i kada su htjeli ući, shvatili su da su vrata zaključana. Vidio ih je odgajatelj, ali im nije htio otvoriti jer su zakasnili. Otišla je kod djeda i ostala par dana, što se broji kao bijeg iz doma, i kada se vratila, poslali su je na testiranje na THC. Bila je pozitivna.
Provela je u bolnici mjesec dana.
Pila je razne lijekove od kojih je, kaže, bila kao mrtvac. Kada jednom nije htjela popiti terapiju, prisilno je dobila koktel lijekova injekcijom u stražnjicu. Sve to vrijeme u bolnici nije ni jednom izašla na zrak.
Kada kao dijete živite u roditeljskom okruženju, velika je vjerojatnost da niste bili i da ne poznajete djecu koja su bila hospitalizirana u psihijatrijskoj bolnici, posebice prije desetak godina kada je bilo bitno manje hitnih hospitalizacija nego danas. Ako ste odrastali u dječjem domu, posebno na području Zagreba, jer se tu nalazi jedina psihijatrijska bolnica za maloljetnike u Hrvatskoj, prilična je vjerojatnost da ste bili i velika da znate nekoga tko je bio.
„Od nas devetero iz grupe, samo nas trojica nismo bili u Kuksi“, rekao mi je Damir, koji je odrastao u domu u okolici Zagreba. Kaže da su se gađali jabukama, biciklima ulazili u kukuruzište, netko bi razbio školski prozor, netko bi bio loš u školi. Njegova odgajateljica mu je rekla da nije dala da njega pošalju. Naravno, nisu odgajatelji ti koji odlučuju o hospitalizaciji, ali oni predoče ponašanje djeteta, što može utjecati na liječničku odluku. Tako nam je jedna bivša dugogodišnja odgajateljica u takozvanom domu za odgoj ispričala da ju je štićenik uhvatio za zapešće kada mu je htjela uzeti mobitel jer su mobiteli u spavaćim sobama bili djeci zabranjeni. Odvela ga je u Kukuljevićevu, a kada su joj tamo rekli da dečko nije za hospitalizaciju, inzistirala je da ga ostave u bolnici i rekla im je da će oni biti odgovorni ako u domu napravi nešto gore od tog stiska. Nama je pak rekla da bi izgubila autoritet i nad njim i nad ostalim dečkima da se vratila s njim te večeri nazad u dom.
Razvojni rizici
Razgovarajući prije nekoliko godina s mladima koji su izašli iz domova za djecu bez roditeljske skrbi počelo se ponavljati da su imali ili je netko njihov blizak iz doma imao iskustvo hospitalizacije u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Kukuljevićevoj ulici u Zagrebu. Razgovore sam vodila individualno, većina djece se međusobno ne poznaje, dakle nisu utjecali jedni na druge, i razgovarali smo na sasvim drugu temu, no Kuksa, kako je zovu, bi iskrsla. Bila je dio njihovog odrastanja, ili kao iskustvo ili kao strah da će tamo završiti. Osim Tamare i Mie, bili su u različitim domovima i u različito vrijeme. Danas su mladi ljudi, studiraju ili rade, i nisu u psihijatrijskom tretmanu.
Zvuči logično da su u većem omjeru imali takva iskustva. Djeca u domovima, prema istraživanjima, imaju značajno veće razvojne rizike, nego djeca koja odrastaju u svojim ili udomiteljskim obiteljima. Prema podacima koje smo dobili od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, u Hrvatskoj se trenutno 481 dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi nalazi u institucionalnom obliku smještaja, što su domovi, a u izvaninstitucionalnom - u udomiteljskim obiteljima i organiziranom stanovanju - 2.596 djece. Istraživanja stručnjakinja sa studija Socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu ukazuju da su djeca iz domova prije izdvajanja iz obitelji doživjela prosječno 5.34 stresnih i traumatskih iskustava - zanemarivanje, poremećeni obiteljski odnosi, siromaštvo, zlostavljanje, napuštanje. To su najčešći i razlozi zbog kojih ih se izmješta iz obitelji. Istraživanja su pokazala da ta djeca iskazuju veću razinu depresije, problema u ponašanju i doživljavanju, imaju niže samopoštovanje i lošiju sliku o sebi. No i da to nije značajno povezano s razinom doživljenog stresa u obiteljima, dakle prije nego što su došli u dom, nego, naprotiv, s razinom doživljenog stresa u dječjem domu - „slabijom socijalnom podrškom, školskim neuspjehom i slabijom prilagodbom na školu“, stoji u istraživanju Marine Ajduković i Branke Sladović Franz. Također se, a suprotno očekivanjima - kako piše u istraživanju Edite Maretić i Joška Sindika, kojim se utvrđivao mogući utjecaj institucionalne skrbi na agresivno ponašanje djece - utvrdilo da djeca smještena u dječjim domovima pokazuju rjeđu učestalost fizičke agresivnosti i hostiliteta od djece izvan dječjih domova. No život u instituciji povećava rizik od nasilja, stoji u istraživanju, „zbog niza čimbenika - nedostatka privatnosti, frustracije, slabe kompetencije odgajatelja za nošenje s nasiljem, neodgovarajućih disciplinskih mjera“.
Bez indikacija
„Dio pacijenata upućuje se na bolničko liječenje i bez indikacija za liječenje na zatvorenom odjelu te pacijenti ovdje ostaju i kad više nema indikacija za liječenje na zatvorenom odjelu“, stoji u izvještaju iz 2016. tadašnje pučke pravobraniteljice Lore Vidović, nakon što je s timom nenajavljeno obišla Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež u Kukuljevićevoj i iznijela niz kritika na račun bolnice. Ured se nije kasnije bavio bolnicom, no jest Ured pravobraniteljice za djecu koji godinama upozorava na neodgovarajuće uvjete u Kukuljevićevoj. Bolnica je sada u cjelovitoj obnovi zbog potresa, mada je ta stara secesijska zgrada neadekvatna za dječju bolnicu.
Poslali smo upit Kukuljevićevoj o tome koliki je udio među djecom na bolničkom liječenju djece iz dječjih domova, vidi li se značajna razlika u frekvenciji ovisno o domu iz kojeg dolaze i koliko ih je iz udomiteljskih obitelji, no bolnica ne vodi takvu statistiku. Ravnatelj Svebor Javornik nam je rekao da bi bilo korisno imati takvu statistiku, no da bolnica ima manjak stručnog kadra, na što su iz bolnice, kao i iz Ureda pravobraniteljice za djecu, višestruko upozoravali.
Ured pravobraniteljice za djecu povremeno dobiva pritužbe na rad odgajatelja i drugih djelatnika u dječjim domovima - prošle godine su zaprimili tri osnovane pritužbe – ali nisu imali pritužbe na hitne psihijatrijske hospitalizacije. No djeca rijetko šalju ikakve pritužbe, kažu nam iz Ureda. Također su nam rekli da u neposrednim razgovorima saznaju da pojedini djelatnici „neprimjereno komuniciraju s djecom, a pojedini ih i fizički kažnjavaju, no da ustanove nevoljko utvrđuju takva ponašanja svojih djelatnika i nisu spremne odlučnije djelovati ni kada je takvo ponašanje nedvojbeno utvrđeno“, što stoji i u zadnjem izvješću o radu Pravobraniteljice za djecu.
Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Centra za djecu Zagreb, koji uz sjedište u Nazorovoj ulici ima još tri podružnice i 10 stambenih jedinica te trenutno skrbi za ukupno 220 djece, kaže da nema saznanja o djeci koja su bila nepotrebno psihijatrijski hospitalizirana.
"U nekim slučajevima kada eskalira agresivnost kod djeteta, kad ugrožava sebe ili drugu djecu, a odgajatelj mu ne uspije pomoći, pozove se služba hitne pomoći nakon čije intervencije u najtežim situacijama dijete bude hospitalizirano", kaže Jasna Ćurković Kelava.
Kada se Tamara vratila iz bolnice, žalila se u domu na hospitalizaciju i bila je na sastanku s odgajateljicom i Jasnom Ćurković Kelavom, u čijoj je nadležnosti i dom u kojem je bila, i kaže da je Ćurković Kelava tada rekla da hitnu ne mogu više zvati odgajatelji samoinicijativno, već se moraju o tome konzultirati s predstojnikom doma. Ćurković Kelava kaže da se tog sastanka ne sjeća jer je „premalo konkretnijih podataka o djetetu, odgajatelju i situaciji“. No zbog zaštite nismo iznosili više podataka ni o jednom djetetu u ovom tekstu, a ni imena odgajatelja jer tim danas mladim ljudima nije cilj da se prozivaju odgajatelji, već da se poboljšaju prakse, da ne bude “prekomjerne kazne“, kako kažu.
Istraživanje „Iskustvo života u dječjem domu: kvalitativna analiza izjava mladih“, Branke Sladović Franz, Klaudije Kregar Orešković i Lucije Vejmelka sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, pokazuje da djeca i mladi domski život percipiraju kroz dva aspekta: smještaj i odnos s odgajateljima. Djeca ispitanici su naveli da im odgajatelje pružaju podršku, ali i da nemaju za njih vremena i ne žele ih saslušati kad im je to potrebno. Djeca su istraživačicama navela i da „ima jedan odgajatelj koji zna dati i šaku u glavu ili nogu u rebra“ te da se „odgajatelji ne bi smjeli derati, ne bi trebali vrijeđati djecu“ te bi preporučili „odgajateljima da razgovaraju s djecom“. Takvih je istraživanja iz perspektive djece u domovima, nažalost, malo.
„Kada dođeš u dom, odgajatelji su ti uzor i često jedini modeli od kojeg možeš učiti kako izražavati emocije, kako se nositi s problemima, kako graditi odnose“, kaže Marijana. Kada je ona došla u dom, zvala je odgajateljicu teta, ali joj je rečeno da ne smije, nego gospođa. Dvoje je matičnih, glavnih odgajatelja ili odgajateljica, i treći u noćnoj smjeni. Djeca ih različito zovu, ovisno o domu, najčešće „gospođo“ ili „profesore“. Odgajatelji vode računa o higijeni djece, pomažu im u školskoj zadaći, surađuju sa školom i, ukratko, odgajaju djecu. U skupini na jednog odgajatelja bude desetak djece, i to nije lak zadatak.
Svi mladi s kojima smo razgovarali dobro pamte one u domovima koji su na njih ostavili trag.
Posao preko veze
Tamari je to bila Marta koja je došla u dom stažirati. Kaže da je bila topla, smirena i znala je razgovarati s djecom. „Vidjela nas je“, kaže Tamara i oči joj se napune suzama, mada je od toga prošlo sad već dosta godina.
Kao odgajatelja koji je imao autoritet, ali se nije konfrontirao s djecom, pamti jednog koji je radio u njezinom domu, no nije bio nadležan za njezinu grupu. S njim smo razgovarali. Nije se htio isticati imenom s obzirom da je kritičan prema radu odgajatelja. Rekao je da među odgajateljima ima nezanemariv broj onih koji su primljeni preko veze te da nisu za taj posao za koji je „potrebno puno razumijevanja, a još više strpljenja“. „Da bi se rad u ovoj struci mogao ocijeniti, potrebna je sustavna kontrola koju nitko ne provodi. Na vama kao odgajatelju je hoćete li raditi ili nećete, a rezultati se najbolje vide na životima djece, pogotovo kada izađu iz domova. Uhljebljivane na ovako osjetljivim radnim mjestima dovodi do ozbiljnih posljedica za pojedince, a i cijele generacije“, kaže. Rekao je i da, primjerice, za stisak ruke kod pokušaja oduzimanja mobitela on ne bi zvao hitnu, već bi to evidentirao. „Nije cilj da vas se djeca boje, kao što ni mladenački bunt i provokacije nisu za liječenje“, kaže.
Mia za jednu glavnu odgajateljicu kaže da je „davala sve od sebe, razgovarala s djecom, pokušavala riješiti problem, radila s njima zadaću i igrala se“, a nju bi pomazila kada je bila tužna ili ljuta.
Matko je s 15 godina promijenio dom i kaže da je tek tada prvi put netko s njim „temeljito razgovarao“. Bila je to odgajateljica u noćnoj smjeni. „Ukazivala mi je gdje griješim i što bih trebao promijeniti i nakon pola godine razgovora s njom, počeo sam puno bolje razumjeti sebe i kontrolirati se“. Uskoro je uz pomoć te odgajateljice tražio od liječnika da prestane piti lijekove, koje je pio od sedme godine, kada je prvi put bio hospitaliziran. Kaže da je od lijekova, pogotovo jutarnje terapije Loquenom, bio stalno pospan i u školi bi spavao, a to stoji i u bolničkoj dokumentaciji. Loquen je antipsihotik i u uputi lijeka stoji da ga „ne smiju koristiti djeca i adolescenti mlađi od 18 godina“.
U dokumentaciji stoji i da su ga u školi vrijeđali zbog toga što je Rom i rugali mu se zbog klempavih ušiju, za koje ga „često potežu, što ga i boli i vrijeđa“. Na te je uvrede znao agresivno reagirati, a nije se „službeno požalio jer misli da ne bi bilo koristi“.
Za Damira je to bio novi ravnatelj doma kada je imao 14 godina, a koji je uveo niz promjena na bolje i vodio dečke na logorovanje. Kaže da se u njegovomu mandatu nije pozivala hitna. I odgajatelj koji ih je „tretirao kao ljude, ne kao domovce“.
Ali isto tako pamte i što je bilo loše.
„U domu ne smiješ biti ljut, plakati, iskazivati jake emocije, jer se to kažnjava. Svi smo se bojali Kukuljevićeve, tim više što smo vidjeli kakva su se djeca vraćala od tamo“, kaže Marijana, misleći na to da su bili umrtvljeni od lijekova. Ona nije bila u Kukuljevićevoj. Razgovarali smo i s drugim mladima koji su bili u domovima i koji kažu da ih se plašilo Kukuljevićevom.
„U domu su stavljali niske ciljeve pred nas. Možda su nas tako pripremali za surovost života, ali su trebali prepoznati tko ima kakve afinitete i kapacitete i onda nas usmjeravati. Umjesto podrške, kritika i prijetnja su bili način rada. Jedan mi je odgajatelj rekao da domska djeca završe ili kao kriminalci, ili kao samoubojice ili kao beskućnici. I da nema šanse da upišem fakultet“, kaže Tamara koja danas studira.
Dnevnik iz doma
Tamara ima dnevnik koji je pisala dok je bila u domu. Malo nakon hospitalizacije piše: „Žena mi je izjavila da ona mene nije htjela poslati tamo, samo da njoj ne preostaje ništa drugo kad je na poslu sama s toliko djece pa joj je to bila kao jedina mogućnost. Da nije htjela da završim tamo sjela bi ko čovjek i razgovarala sam mnom pa bi riješila to sranje s cd-om, a ne da zove muriju i kada murija kaže da nema potrebe za hitnom, (uvredljiv naziv za odgajateljicu) koja se ponaša kao da vodi neki rat sa mnom, ipak zove hitnu. Hitna dolazi i već sam u startu znala da će me furat u kuksu jer čim zovu iz doma, nema tu dileme oćeš, nećeš, nego idemo, koga briga jel trebaš ić il ne, odgajatelj je glavni. Da bi situacija bila još gora, uzima moj dosje i sve ono što je iza mene, sva moja bolna prošlost, sve čita dok ja jebeno tulim, srce mi se para i grizem usnicu samo da ne podivljam.“
Piše i: „Zašto nakon naše dvije velike svađe (s odgajateljicom, op.a.) i nakon što me poslala u kuksu, gosp. (ime predstojnice doma) tvrdi da će se neke stvari promijeniti? Jer kao nisam ja prva kojoj je to napravila…. Kao da to prije nije znala, a svejedno ništa nije poduzimala.“
Odgajateljica joj je nedavno slala poruke, kada je saznala da Tamara razgovara s novinarkom. Među ostalim, rekla joj je da je mislila da je to davno iza njih. I jest. No, neki od tih mladih ljudi još pamte pjesmicu skovanu na tekst i muziku iz Letećih medvjedića:
„U Kuksi skrivenoj luđaka je mali dom,
oni čak piju i tablete, pogledajte!
Tehničari, tehničari, okrutni k'o zmaj,
žele uništiti naš mali raj,
ali neće, neće, bogme moć,
jer mali luđaci će doć,
k'o jedan skupit će se svi,
Kuksu spaliti!“
